Prije točno šest mjeseci krenula sam tipkati svoj prvi tekst na novoj osobnoj stranici Ne postoje revolucije, samo rebranding zapravo ni ne sluteći što me očekuje naredni period.
Na vijestima su se neprestano izmjenjivali breaking newsi najavljujući pandemiju i lockdown koji nas očekuje idućih minimalno mjesec dana. Mogla sam početi plakati nad radnim stolom ili nastaviti putem kojim sam krenula.
Fast forward, pola godine kasnije listam poslovni rokovnik koji sadrži sve moje črčke, ideje, zapise, planove, popise tema za kolumne, za blog… Skupilo se tu klijenata, projekata, jedan odrađeni koncert, više od dvadeset objavljenih kolumni na temu pop-kulture i četiri ožiljka od ugriza psa koji su mi promijenili pogled na život.
U razgovorima s bliskim ljudima, suradnicima i poslovnim partnerima povlači se zajednička crta da smo svi imali nešto isplanirano, privatno ili poslovno što je na kraju odgođeno ili prilagođeno.
Znaš li u kojem smjeru ideš?
U ovoj godini svi veliki koncerti, događanja, manifestacije, premijere filmova su otkazani, industrija zabave je doživjela slom te istovremeno kreće njen oporavak. Za putovanja treba više psihološke pripreme pa su trenutno muka, a ne bezbrižni užitak. Odlazak u trgovinu je napokon shvaćen kao gubitak vremena uz web shopove i mogućnosti online narudžbi. Što nas očekuje u idućoj godini!?
Promatrajući društvo imam osjećaj kao da se kolektivno zavaravamo da će se 31. prosinca dogoditi neki switch i da od 1.1 startamo ‘po starom’. A zapravo, nitko sa sigurnošću nema pojma gdje ide ni što se događa…
Što me dovodi do toga zašto sam počela pisati ovaj tekst…
Svaka razina života od nas zahtijeva nove vještine i prilagodbu istima. Već sam pisala o tome kako sam pola života provela kao neodlučni kampanjac koji je uvijek imao previše ideja i premalo strpljenja za realizaciju istih.
Ljudi su generalno po svojoj prirodi nestrpljivi, a društveni mehanizmi od razvoja medija, društvenih mreža, fenomena instant slave i bogatstva samo povećavaju anksioznost i nervozu jer se stvari ne odvijaju onako kako smo zamislili ako se ne ostvare od danas do sutra.
S druge strane, prikačeni smo na tuđe živote, a društvene mreže su postale srodnije reality showu nego platformama za dijeljenje informacija. Prije desetak dana pisala sam o dokumentarcu koji je otkrio ‘mračnu’ stranu društvenih mreža. Međutim, nisu društvene mreže odgojile ljude da dijele svaki svoj korak počevši od shoppinga, jutarnje rutine pa do nečega što je nekad bilo rezervirano za privatnu domenu od zaruka, detaljnog opisa interijera, isprobavanja vjenčanice… Tome kumuje neutaživa želja za dokazivanjem i pokazivanjem publici, traženjem validacije nepoznatih osoba.
Tri tjedna sam nepokretna ležala na kauču i u krevetu osuđena da budem promatrač, prvo svog života, vremena koje prolazi ispred očiju, a drugo – tuđih života i pokoje serije.
Objektivno mogu napisati da sam se nagledala svačega, ali rijetko koji sadržaj me ostavio u nekom “wow” efektu ili natjerao na razmišljanje. Tad sam odlučila kliknuti onu ‘mute’ i ‘unfollow’ tipku na apsolutno sve što mi ne donosi vrijednost, čak ni da me nasmije.
U tom ležećem položaju mogla sam opušteno stvarati različite scenarije tuđih života i plasmana istih. Najviše se nasmijem kad javna osoba ili influencer prvo kaže: Ne vjerujte svemu što vidite, postoji život izvan Instagrama, a nakon toga kad se treba povući neka moralna vertikala onda je pravilo: Ovim #hashtagom napravit ćemo promjenu u svijetu.
I gledam te prezentacije tuđih virtualnih života – svi se nešto zdravo hrane, vježbaju, odjeća uvijek ispeglana, aktivizam na društvenim mrežama nikad jači, nikad fotografirani dva puta u jednakoj kombinaciji, nema se, ali svi putevi ovo ljeto odveli do Dubrovnika, makar na čašu vode…
Onda, hoćemo li se napokon odlučiti je li život Instagram ili nije!? Rekla bih da je odgovor tu negdje između – kako kome.
Definira li te – ustajanje ili odustajanje…?
Točno mjesec dana nakon proživljene traume, kad se šepanje pretvorilo normalnije hodanje odlučila sam da je vrijeme za šetnju do psihologa.
Odrastajući slušala sam pohvale kako sam jedna od najupornijih i najjačih osoba koju poznaju.
Nepisano pravilo takvih ljudi je da se ne smiju raspasti pred obitelji, prijateljima ni javnosti da drugima ne unište pretpostavku koju nisu svjesno ni kreirali. Ako sam nešto naučila to je razlog zašto ‘jake’ osobe plaćaju psihologa: jer je to jedina osoba, uz to stručnjak, koji će ih prihvatiti bez nametnutih osobina gdje će moći biti ono što jesu. Drugo, ako nešto mrzim, a to je poprilično jaka riječ, to je sažaljenje.
Prolazeći kroz svoj traumatičan događaj i kad je moj mozak napokon percipirao da sam mogla umrijeti na poprilično glup način, pojavio se strah “što ako se idući put nađem u takvoj izazovnoj situaciji, neću biti u stanju obraniti se, umrijet ću” i ostale iracionalne misli koje nam prolaze glavom.
Kad tijelo nije aktivno i raspored nije popunjen različitim obavezama krene vrtjeti apokaliptične što ako scenarije, a moj um ih je u posljednja tri mjeseca izvrtio i previše.
U kreiranju iracionalnih scenarija popraćenih tjeskobom, strahom, depresijom i anksioznošću nisam odustala od svih obaveza koje sam imala, planiranih fotkanja, intervjua, projekata, tjednih kolumni… Kako sam ih sve odradila – ne znam!
Činjenica je da mi je za obične obaveze, jedan tekst ponekad trebalo dva do tri dana uz opasku “koji mi to … treba”, ali nije bilo povratka, i nisam baš ni znala gdje idem osim da se izvlačim iz začaranog kruga.
Mogla sam ugasiti sve na neodređeno, jer nisam znala koliko će trajati mentalna crna rupa.
Mogla sam promišljeno režirati život da se publika zapita živim li tragediju ili najbolji život ikad, pa onda u jednom trenutku izbaciti plačljivi kućni video u kojem objašnjavam da život nije društvena mreža, da je izazov kad doktor kaže da nema tuširanja mjesec dana samo pranje spužvicom, da je atrofija mišića normalna i primati virtualno tapšanje po ramenima i utjehu.
U procesu liječenja same sebe i vlastitog mentalnog stanja shvatila sam da sam bolja od toga i da mi doista ne treba ničiji pljesak radi pljeska. Ako ćemo dijeliti iskustva, mišljenja i stavove da od njih izraste nešto bolje, makar samo za osobe u konverzaciji – može. Ako ćemo se tapšati po ramenima da nabijemo pratitelje na mrežama, hvala, nisam zainteresirana.
I tako sam si lijepo posložila stvari u glavi, sjela na kavu, čitala knjigu i napisala svoj stav o trendu aktivizma na društvenim mrežama koji prikuplja lajkove, a ne djeluje. Odjednom je krenuo shitstorm po društvenim mrežama, u kolumnama, na statusima, na portalima… Dok sam sjedila na godišnjem na kojem bi vrhunac razmišljanja trebao biti na koju ću plažu otići, sjedila sam u nevjerici čitajući pasivno-agresivne objave koje su mi trebale očitati bukvicu, prijeteće poruke u inboxu, lobiranje za potencijalno otkazivanje kolumne te privatne poruke poslije mjesec dana nakon što sam zatvorila sve kanale pristupa. Seen je pola zdravlja.
Nisam se mogla ne zapitati, je li opasniji malamut ili čopor udruženih kuja?
…dakle, čije dopuštenje čekaš da se pokreneš?
Ova godina, koja još nije gotova, naučila me da svaka akcija ne zahtijeva reakciju; da svaki pad ne znači propast; da svaki dobar dan i mala pobjeda ne zahtjevaju nužno slavlje koliko check idemo li u smjeru u kojem smo si zacrtali.
Poziv za moje buđenje bilo je pitanje:
Što radiš s vremenom svog života za koje ni ne znaš koliko ga je ostalo? Što je sa svim tvojim snovima koji čekaju da dođu na red?
Ako sam doista odlučna da ostvarim sve što sam zacrtala, situacije provokacija, podmetanja, malograđanštine, hejterskih komentara ili ostalih primjera ljudske gluposti od ove godine ni da me dirnu… A to piše osoba koja je odrasla kao jedino dijete koje nisu odgojili da zna postaviti osobne granice. Ponekad naučiš na teži način, ali naučiš. Ili kreneš čitati knjigu Boundaries: When to Say Yes, How to Say No to Take Control of Your Life.
Ovdašnji mentalitet naučio nas je da je normalno spuštati glavu, sklanjati se s puta, smanjivati vlastite kapacitete da se uklopimo, odustajati od vlastitih ambicija osim ako se ne dogodi pokoji poduzetnički spektakl jednom u deset godina. Onda se slavi upornost, entuzijazam, vjera u bolje sutra, hrabrost…
Dok pišem ovaj tekst neprestano mi se vrti Midnight Sky Miley Cyrus i stihovi koji kažu:
I was born to run, I don’t belong to anyone, oh no
I don’t need to be loved by you (by you)
Fire in my lungs, can’t bite the devil on my tongue, you know
I don’t need to be loved by you
Što će nam svjetla reflektora ako u procesu dolaženja do njih moraš biti ono tko nisi?
Što će nam pljesak mase kojoj ćemo se nakloniti jer nas je izmanipulirala da postanemo poput njih?
U društvenom košmaru istina je da nitko sa sigurnošću ne zna gdje točno ide, ali oni dovoljno uporni su odlučili da idu isključivo naprijed bez obzira na okolnosti koje ih okružuju.
Opusti se, nitko nije sto posto siguran u svoj uspjeh.
Opusti se, živi svoj život po svojim pravilima.
Opusti se, intuicija te nikad neće iznevjeriti.
Opusti se, jedan poraz nije kraj svijeta
Opusti se, prave stvari uvijek dođu u pravo vrijeme.
Opusti se…
… ionako znaš da si na pravom putu.
Ako ipak nisi siguran, promijeni ga!
