Na znak bit će 23:35.
Prije nekoliko mjeseci uvela sam novu naviku, za koju nisam mislila da će profunkcionirati. Godinama sam, još tijekom srednje škole imala onu anksioznost ponedjeljka i navale obaveza od ranoj jutra do navečer. S vremenom je to periodično prerastalo u grč u želucu koji bih potisnula u pozadinu uma jer “nije to ništa ozbiljno”, “pa postoji onaj moderni mit ponedjeljka”, “svima je tako, Andrea ne izmišljaj”.
Kada na društvenim mrežama gledamo razne memove i čitamo citate o produktivnosti, motivaciji, činjenici da bi dane trebali dijeliti jedino na dobre i lošije, a ne po tome što suvremeno društvo kaže da ponedjeljak mora biti koma, a petak je uvijek savršen, ne možemo se zapitati je li s nama sve okej? Zašto nam se uporno javlja osjećaj kao nešto nije u redu, a sve naizgled držimo pod kontrolom?
Paralelno s analizom mora li baš svaki ponedjeljak biti koma kontemplirala sam jesam li postala jutarnji tip nakon što nisam mogla ustajati u osam ako bih zaspala oko jedan ujutro!?
Odgovor je jednostavan – ne mora!
Prvo sam pokušala detektirati kad sve krene k vragu. Najčešće je to bilo nedjeljom poslije ručka, negdje oko 17h kad shvatimo da je vikend gotov, povratka i bezbrižnosti nema, a u pozadini uma vidimo sve one mailove na koje moramo odgovoriti i zadatke koji nas čekaju ujutro. Takva realizacija je recept za instant anksioznost i potencijalni napad panike.
Kada se zareda nekoliko tjedana predosjećaja šugavog ponedjeljka, posao koji nam je bio drag malo manje volimo zbog stresa koji donosi. Ako se godinama držimo za grč u želucu zgadi nam se posao, rad, tjedan, obaveze pa se živi za subotu i nedjelju.
U svijetu prepunom mogućnosti najtužnije mi je vidjeti osobe koje naglašavaju da žive za vikende.
Shvaćala sam taj osjećaj do dvadesete kad smo jedva čekali okupiti se u parku, družiti, otići na koncert, naspavati s petka na subotu, odležat mamurluke i pustit mozak na pašu iako nam je bio negdje u drugoj dimenziji većinu vremena. Iskreno, ne mogu shvatit pojedince koji u vikendu ili godišnjem traže odmor od života. Tad nije problem u stresnom tjednu nego cijeloj postavci životnih prioriteta…
U trenucima kada sam shvaćala da moj grč u želucu postaje sve očitiji, realizirala sam da sam kraljica odlaganja obaveza i rješavanja istih u zadnji tren. I to traje dobrih desetak godina. Zašto – rekla bih da je odgovor da nisam imala konzistenciju u viziji gdje točno idem pa sam obaveze obavljala stihijski.
Za početak sam zadala cilj pisanja tjednih kolumni – ponedjeljkom, dok su um i teme svježi. Rok za obradu teme stavila sam subotu, a do nedjelje navečer kolumna je trebala biti napisana i poslana.
Preuzimanje inicijative nad svojim obavezama počinje kada si sami zadajemo rokove i odlučimo ih poštivati.
Ne zbog drugih nego zbog sebe.
Objavljući kolumne ponedjeljkom moj radni tjedan automatizmom je krenuo u nedjelju predvečer. Prvo bih uzela prazan list papira na kojem bih napravila “to do” listu, iako nisam fan takve organizacije, i popisala sve instant obaveze koje mogu napraviti u roku sat – dva.
Pod takav način organizacije podrazumijevam:
- slanje i odgovaranje na mailove
- dovršavanje kolumne (finalno čitanje) i slanje
- priprema sadržaja za blog i društvene mreže
- organizacija sastanaka s klijentima
- organizacija vremena oko provedbe projekata i konzultacija s klijentima
- slaganje rasporeda privatnih obaveza
Nedjeljna navika postala je ritual u kojem stavim slušalice, uključim neku random playlistu i isključim se nekoliko sati. Ponekad je to do deset navečer, ponekad kao trenutno do ponoć… U tim trenucima koncentracije i pripreme za idući tjedan ili dva uviđam koliko volim ono što radim te da se ujutro neću morati buditi s grčem na pomisao da me čeka pun inbox. Zašto bih “kupovala” vrijeme nedjeljnog popodneva ako mogu pripremiti sve da u ponedjeljak ujutro mogu u potpunom umnom miru prošetati Slasha i popiti kavu do devet!?
Nova navika naučila me da mogu biti mirnija ako sve manje obaveze riješim dan prije i raščistim inbox prije ponedjeljka ujutro. Također, ono najbitnije – napokon se upalila žaruljica da ništa ne gubim nego dobivam na vremenu i slobodi te da je stvarno dobar osjećaj otići spavati sa svrhom i činjenicom da smo napravili nešto za sebe.
Da ponedjeljak ne mora biti najgori dan u tjednu dokazuju Tea, Tomislav i Anita svojim inicivativom #sretanponedjeljak koji možeš pratiti putem hashtaga na Instagramu i inspirirati se sitnicama koje su živi dokaz da je sve u glavi. Isfurano, klišej, ali tako je. S jedne strane utješno i motivirajuće kad znamo na čemu moramo poraditi – postavljanju prioriteta, usvajanjem novih navika i odbacivanju suvremenih mitova koji nam više štete nego koriste.
Zašto ovaj tjedan ne bi krenuli s promjenama i iduću nedjelju iskoristili za produktivnu organizaciju?
Piši mi kako ti se čini ova ideja i krećeš li u realizaciju.
ps Ovog ponedjeljka otvaramo jedno novo tematsko poglavlje na Jolieu pa se od sad čitamo čak dva do tri puta tjedno. Ambiciozno? Slažem se! Također, novi newsletter stiže u večernjim satima.
